Where I go I do not know....

četvrtak, 10.02.2011.

Balkane moj.... 2.dio

15.08.2010. nedjelja - dan sedmi – kod Envera Hoxhe

Buđenje rano ujutro, odlazak na doručak do grada, pa pokret prema Strugi i albanskoj granici. Natankao sam auto, nadam se da će biti dovoljno da prođem kroz Albaniju i Crnu goru da ne moram mijenjati eure. Nedjelja, a još k tome i blagdan možda i nije najbolji dan za takav put, ali nemamo izbora, jedva sam i taj termin uspio dogovoriti na poslu. Granicu prelazimo bez problema, primjećujemo puno taksija koji voze putnike do granice, iskrcavaju ih, a ovi sa prtljagom prelaze preko granice i onda žicaju prijevoz za dalje. Odmah nakon granice nas je dočekalo nekoliko betonskih bunkera.





Uz cestu gotovo svaka kuća ima šlauf s vodom i za određenu naknadu vam operu auto.



Kako se spuštamo prema Elbasanu dolazimo do jedne duge nizbrdice i s lijeve strane vidimo čovjeka u invalidskim kolicima kako se spušta nizbrdo popriličnom brzinom. Baš me zanima me kako se zaustavio. Uz to, udaljen je 15-ak km od grada, pitam se što uopće radi tamo. Inače, okoliš je lijep, planine, brda, stari mostovi. U Elbasanu neka svadba pa smo malo zapeli u koloni, srećom, vrlo brzo se probijamo jer vozim za nekim busom kojem se miču. Uspinjemo se na brdo iznad Elbasana, vijugava uska cesta, a ispred nas kolona. Prepun kombi jedva da ide, a nemaš ga gdje obići jer dolaze auti s druge strane, a djeca izviruju na zavojima i prodaju neke bobice. Da, moreš misliti da bude im neko stal tu na zavoju. Odjednom počne ekipa iza mene preticati po oštrim zavojima, pa reko idem i ja za njima, poznaju cestu bolje od mene pa su možda i vidjeli da nema nikoga iz suprotnog smjera. Dosta brzo prelazimo preko planine i spuštamo se prema Tirani. Ulazimo u Tiranu i parkiram se u Rruga Ishmail Qemali, koja je djelomično pretvorena u pješačku zonu.





Prelazim preko ceste i pitam policajca koji je čuvao neku ambasadu ili što već da li se plaća parking. Engleski uopće nije razumio, ali sam primjetio da pokušava shvatiti što mu govorim. Nije progovorio ni riječi, ali nakon minutu-dvije mi je prstima pokazao kao da broji novac i negativno odmahnuo glavom. Znači ne plaća se. Prošetali smo malo i pokušali pronaći neki znak za centar. Terase kafića su bile pune. Nismo uspjeli naći dućan koji radi u nedjelju i još da prima eure, a mjenjačnicu nismo vidjeli. Vratili smo se u Ishmail Qemali, slučajno primjetili mjenjačnicu, promijenili 10eura da imamo za pijaču i za sladoled. Sjeli smo u jedan kafić i ekipa je htjela popiti neko albansko pivo. Nisu imali, pa su uzeli heineken. Ja sam uzeo neki tonik. Dolazi konobar i donosi nam zdjelicu čipsa. Donosi mi tonik u maloj limenci, otvara ju i pšššššššš! sav se pošprica. Nisam mogao a da se ne nasmijem. Odmah je otišao po drugi. Sve ukupno oko 50kn. Popili smo to i otišli potražiti slastičarnu da pojedemo sladoled. Pronalazimo, i žena nam objašnjava da je mali kornet mislim da 100Lek, veliki 200Lek. E, ali fora je da za 100Lek dobiješ dvije kuglice. No uglavnom, sladoled je bio odličan. Još smo se provozali gradom i iz auta malo razgledali, pa krenuli prema Skadru. Cesta je lijepa, 3 trake u svakom smjeru, samo im nedostaju crte koje bi ih dijelile pa nikada ne znaš u kojoj si traci.





Ipak, to me nije spriječilo. Kod velikog kipa (mislim da je Skenderbeg) grade kružni tok pa policajci usmjeravaju promet. Semafori rade ali ih nitko ne gleda budući da su u križanjima policajci. Primjetio sam da su nama strancima omogućavali lakši prolazak kroz sva križanja.





Do Skadra lijepa cesta, na izlasku iz Skadra stoje dva policajca i svaki u svojem smjeru salutira strancima koji prolaze. Simpatično. Nakon Skadra cesta je bila katastrofa. Upozorili su me na to pa sam sporo vozio, ali ovako lošu cestu nisam očekivao. Još se i obnavlja i veći dio pa je sve raskopano, hrpa rupa punih vode, lokve po makadamu pa ni ne znaš gdje je rupa, a gdje samo lokva, poneke rupe su bile tolike da bih bez problema slomio kotač da sam upao u nju. Srećom pa su me savjetovali da ako je ikako moguće izbjegnem noćnu vožnju tim dijelom puta. Uz par manevara u stilu Tommija Makinena i 1.5h za 20km sam se ipak uspio probiti do granice. Ljudi su me plašili raznim taksama i komplikacijama na granici, rekli su mi i da ću na ulazu dobiti neki papir koji ću morati pokazati na izlasku. Ali ja nisam nikakav papir dobio, valjda neće biti nekih problema. Carinik je uzeo putovnice, zelenu kartu, sve pregledao, rekao: "Sve je u redu, samo treba još platiti 1euro takse." Platili smo i napustili Albaniju. A onda dok smo čekali u koloni na crnogorskoj granici dolazi neki mladić i kaže da treba platiti eko taksu 10eura. Super. Tak se to dela, odma na ulazu pokupiti pare od turista. Zalijepili smo tu vinjetu na staklo i krenuli dalje.

Očekivao sam malo bolju cestu, ali cesta je bila uska, neobrezano grmlje kraj ceste je raslo preko dijela trake koja je ionako bila uska, par puta sam jedva izbjegao crnogorce u jurećim crnim mercedesima. Nakon cca pola sata smo skrenuli na cestu prema Budvi, ali da nejdemo za Podgoricu nego dođemo od obale jer je cesta manje važnosti pa smo očekivali i manju gužvu. Dobro smo pretpostavili. Jedino što smo namjeravali doći u Budvu prije mraka da se malo i okupamo, što nažalost nismo uspjeli jer smo zapeli u velikom prometnom čepu na ulazu u Budvu. Ukucavam ulicu u navigaciju, i odlazimo kuda nas vodi. Dolazim do kraja ulice, nema Saki guesthouse nigdje. Pitam neku djecu da li oni znaju, pa kažu da nikad čuli. Pitam ja njih dal je to IV.proleterska, kažu je, pa pitam kako onda nisu nikad čuli a tu žive. Kaže mi klinac: "Jel ti znaš kolika je IV.proleterska? To je najveća ulica u Budvi." No super.... Uzimam mobitel i zovemo Sakija da neka nam kaže susjedov kućni broj budući da bb ne mogu ukucati u navigaciju. Kaže on nama da je taj cijeli dio bez broja. Super. Pokušavamo nekako po njegovim uputama naći. Opet se gubimo. Nedjelja naveče, gužva je da nemam gdje ni okrenuti auto, ja sam već umoran i jako živčan. Da nisam unaprijed rezervirao i platio dio smještaja jednostavno bih otišao negdje drugdje spavati. Pitamo na jednom kiosku, nemaju pojma. Pitamo u pekari, nemaju pojma. Napokon dolazimo do neke trgovine i djevojka nas uputi kamo trebamo ići. Vozimo se polako, i pitamo neke dvije starije gospođe koje su prolazile. Kažu nam da je to 20-ak metara ravno gore i da se vidi znak. Nastavljamo dalje i napokon nalazimo tu kuću.





Mjesta za parkirati nije bilo s prednje strane pa sam se sparkirao iza kuće na ulici, valjda mi nitko neće nešto razbiti. Sakija nije bilo, ali je rekla njegova majka da nas je otišao potražiti. Ponudi nas kolačima i sokom, a onda ga nazove i on za par minuta dolazi. Smještamo se u sobu, a budući da nam se nije dalo nazad do grada na večeru pojeli smo odličnu punjenu papriku odmah tamo kod njih. Pitam Sakija da nam nek napravi odmah obračun za sobe i sve ostalo budući da neznamo kada ćemo krenuti ujutro. Kaže mi on: "Polako, po crnogorski." Plaćam ostatak smještaja i večeru, sve skupa je bilo 60eura za nas 4. Još smo malo popričali, pita nas Saki s čime se bavimo, ja reko "Radim", a on mi kaže: "To što radiš, nije dobro." Polako smo se spremili spavati, ujutro idemo malo na kupanje pa kući.

16.08.2010. ponedjeljak - dan osmi – zavoji, zavoji i retard za volanom

Ujutro, prvi šok: juče uveče smo stavili torbe na jedan krevet, budući da je Andreja spavala sa mnom, pa je njezin bio prazan. Ujutro su naše torbe bile na podu, a u tom krevetu je netko spavao, Očito je gazda vidio priliku pa još jednom prodao isti krevet. Ne može to tako, ako ja platim krevet onda je to moj krevet, bez obzira dal na njemu bile moje stvari ili ja. Taj nas više neće vidjeti kod sebe (a bogme ni naše prijatelje jer smo svima rekli što je napravio).
Andreja je pročitala mail koji joj je poslao mentor, a u kojem piše da mora sutra predati magistarski. Odlično. Srećom je ponijela laptop pa može tipkati dok se vozimo kući. Znači ništa od kupanja za nju. Ja, Ivana i Jura odlazimo na Slovensku plažu malo prozujati. Vidim da čiste plažu od neke fešte, sve se još budi, pa tek je 9:00 ujutro.





Sestra i Jura odlaze na kavu, a ja odlazim do starog grada Budve razgledati i poslikati par slika. Prošetao sam uskim uličicama, nigdje nikoga.













Vraćam se nazad, uz obalu vidim nekoliko ruskih restorana, i primjećujem da su jedino oni otvoreni. Nijedan crnogorski ne radi. Kupujem neko pecivo u pekari i vraćam se nazad u apartman, pakiramo se i krećemo kući. Andreja je u autu još tipkala magistarski koliko je stigla prije nego li joj se baterija ispraznila. Napuštamo Crnu goru, ulazimo u Hrvatsku i odmah tankam auto. Vozimo kraj Dubrovnika, sve do Metkovića gdje idemo prema Mostaru da izbjegnemo moguće gužve na autocesti. Granice prolazimo bez problema. Budući da smo već gladni tražimo neki restoran/grill da pojedemo nešto, ali nigdje nema nikakvog. U Mostar nam se nije ulazilo, pretpostavili smo da ćemo naći nešto na glavnoj cesti. Vozimo se i vozimo, i napokon nalazimo neki restoran Bazen i sjedamo na terasu koja gleda na Neretvu. Naručujemo dvije porcije ćevapa i dvije pljeskavice s kajmakom, 3 sarajevske pive i za mene tonik. Odmah sam primijetio da pivo ima boju gemišta a i ovo troje mi je reklo da je dosta slabo. Ja sam pio tonik. Pojeli smo i krenuli dalje kući.











Vozim uskim zavojitim cestama za jednom cisternom, a nigdje da ga prestignem jer su sve zavoji. Vozio sam za njim dobrih sat i pol, a onda napokon lijep dio za preticanje. Sav sretan krenem u obilazak, a retard za volanom da gas i skrene na moju traku. Debilčina. Kleo sam mu sve po spisku. Budući da drugog mjesta za preticanje nije bilo, još sam se pola sata vozio za njim, a onda sam na jednom dvostrukom zavoju vidio da nitko ne dolazi sa suprotne strane pa sam usred zavoja uspio preteći idiota. Poželio sam ga izgurati s ceste u grabu. Vozimo dalje prema Bosanskoj gradiški i dolazimo na granicu, kad tamo 20-ak kamiona čeka, prije graničnog prijelaza je oštri zavoj ulijevo pa ne vidim ni koliko sam daleko od prijelaza. Čekamo. Srećom, nakon minutu dolazi neki mercedes sa BiH tablicama, staje iza nas, i nakon par sekundi skreće i pretiče cijelu kolonu. Ja odmah krećem za njim i elegantno smo se kraj cijele kolone ubacili naprijed. Granicu prelazimo bez problema, ulazimo na autocestu i tražimo benzinsku sa WC-om za cure. Nema. Ili ima samo benzinska, ili odmorište ne radi. Super. Već smo skoro došli do Zagreba kad smo našli bengu, tu sam još malo dotankao auto, i za 45 minuta smo bili u Varaždinu. Napokon. Nakon 2800km vožnje evo nas kući oko 1h iza ponoći, par sati kasnije nego li smo planirali.

Na kraju, što reći: na ovom putu smo samo potvrdili naše mišljenje da su makedonci najsrdačniji ljudi na svijetu. Ni u jednoj državi se ne osjećam tako dobro, tako prihvaćeno, kao da sam kod vlastite kuće. Vratit ću se sigurno opet, jer mi je ostalo još nekoliko mjesta koja bih želio posjetiti, pogotovo to famozno jezero Matka.
Iako sam proveo samo pola dana u Grčkoj, osjetio sam veliku želju da se vratim, da istražim sve puteve kojima su kročili drevni grci, da posjetim hramove, da kušam lokalnu hranu.
Albanija ima potencijal, počeli su dosta raditi na vlastitoj promociji i pripremaju se za turiste. Još da nauče engleski, puno bi bilo lakše. Kroz par godina volio bih se vratiti da vidim što se promijenilo.
Nakon što sam posjetio Crnu Goru, nemam se namjeru više nikad vratiti tamo. Čak ni prirodne ljepote ne mogu popraviti ukupan dojam jer njihova lijenost, rezigniranost, skupoća i općenito nedostatak truda oko nas turista koji im donosimo novac koji im zapravo omogućuje da tako lagodno žive mi je uništila želju da se vratim tamo. Crna Gora? Never more.

Komentari da/ne?